Rafting na Tari

Rijeka Tara nalazi se u podrucju Nacionalnog parka "Durmitor". Njen kanjon je drugi u svijetu (odmah iza kanjona "Kolorado") po velicini.

Po svojoj cistoti i bistrini, blistavosti i tirkizno plavoj boji prozvana je "suzom Evrope".

Nasa odluka da krenemo na rafting donesena je spontano, po principu, hocemo li-hajdemo.

Brzo smo pozvali prijateljevog prijatelja (koji nam je bio vodja puta) i utanacili sve detalje vezane za put. S nijm smo se nasli u obliznjem kafe baru, zatim se ukrcali u kombi i pravac Crna Gora.

Koliko sam bila uzbudjena, toliku sam i tremu imala. Naime, bojim se vode (bez nekog narocitog razloga jer sa istom nikad nisam imala problem), jos to nije obicna voda, vec Tara- divlja i neukrotiva. Doduse, tjesila me je cinjenica da je Avgust i da divlja Tara i nije bas tako divlja u tome periodu godine.

Kada smo stigli na odrediste (tj. mjesto s kojeg cemo zapoceti rafting) sva trema je nestala. Opijena ljepotom prizora, zaboravila sam na brzake, brzo navukla opremu ,uzela veslo, sjela u camac i sa nestrpljenjem cekala da se uhvatimo u kostac sa ovom ljepoticom.

Nismo zurili. Prepustili smo se uzivanju i vodenim strujama. Veslali bismo tek kada je bilo potrebe i kada bismo"naletjeli" na brzake.

Bilo je ocaravajuce i opustajuce a ja sam mislila da ce biti napeto i stresno (bar za mene). Strah je izlapio jer Tara je bila vise pitoma i mirna (nivo vode je bio nizak u tom periodu godine), nego divlja i neukrotiva. I cak sta vise, jedva sam cekala da naletimo na brzake (kako adrenalin proradi, cudo jedno).

Vodja puta nam je rekao da ako hocemo pravu divlju avanturu dodjemo u Maju, jer Tara je tada u "punoj snazi".


Meni je bilo super i ovako. Bez te "pune snage".

Pristajali smo i odmarali se gdje god je obala bila pristupacna. Pilo se pivo, "mezila" cokolada (divna kombinacija), skakalo u rijeku (koja je bas, ali ono bas, hladna) slikalo se i ludovalo.

O ljepoti same rijeke, kanjona i vegetacije okolo, suvisno je pricati. Ne postoje rijeci kojima bi se docarala ovakva ljepota. To treba vidjeti i dozivjeti.

Nase spustanje Tarom trajalo je nekih 4-5 sati (da- da, rekoh da nismo zurili :-)

Onako umorni i iscrpljeni sto od sunca, sto od hladne vode, sto od veslanja, na kraju naseg puta svratismo u odmaraliste na rucak (predhodno smo se najavili, naravno).

Mmmmm, fina topla corbica i teletina ispod saca (koliko sam tada bila gladna i suvu kiflu bih smatrala pravom gozbom).

Najedosmo se, napismo, "potrpasmo" u kombi i nazad za Focu puni utisaka.

I za kraj evo i "moje" ekipe :-)