Jelka od kuglica

Evo nesto jako fino i dekorativno. Ostavlja snazan utisak a relativno je lako za izradu.

Odlicno se uklapa u novogodisnju trpezu kao desert (moze i kao prilog ukoliko napravite slanu verziju kuglica).

Potrebno je:

-kuglice (koristite recept koji najvise volite),

-kupa napravljena od nekog materijala koji se moze probadati cackalicama ( ja sam koristila karton, malo deblji ali lak za busenje),

-aluminijumska folija,

-cackalice,

-jestive bobice u boji (po vasem izboru, naravno) i

-ukrasne trake (cvjetici, kuglice i ostale sitnice, ko sta ima)

Postupak :

-Prvo napravite kuglice, "uvaljajte" u kokos, orahe, dekorativne mrvice ili sitne kuglice i sl.

Ostavite u frizider da se malo stegnu.

-Napravite kupu, da je suplja iznutra i obmotajte je alumijumskom folijom.

probadajte kupu cackalicom, krenuvsi od dna, ostavite da viri vrh cackalice i na nju nabodite kuglicu. Ponavljajte postupak dok ne dodjete do vrha. Potrudite se da cackalice stavljate dovoljno blizu de ne ostaju supljine izmedju kuglica.

-Kada je cjela kupa popunjena kuglicama i jelka formirana, dekorisite je ukrasnom trakom.

I to je to :-)

Jednostavno i lijepo a efekat je wooooow.

- Jelku drzite u frizideru do posluzivanja jer bi se moglo desiti da se kuglice razmeksaju pa bi se deformisale ili pocele spadati sa cackalica.

Ideja je pokupljena iz proslogodisnje knjizice Bozicnih specijaliteta (ne znam kako je tacno naziv) u izdanju Taste.com.au.

Kolac sa jabukama

Ovaj recept sam skoro "pokupila" od mame (a ona od radnih koleginica) i zadovoljna sam.Ukusan je, fin i socan a brz i jednostavan za spremiti.

Ja obozavam jabuke u bilo kojem obliku i cesto pravim kolace od njih. Kombinujem ih sa orasima, bademima, cimetom, karanfilcicima, muskatnim orahom i rogacem, uglavnom. Ti ukusi i mirisi mi se nekako slazu.

E ovo je nesto drugacije od onoga na sta sam ja navikla u kolacima od jabuka.

Osim kombinacije sastojaka jako mi je zanimljiva "tehnika" pravljenja. Nisam se do sada susretala s necim takvim. Jako zanimljivo, vidjet' cete :-)

POTREBNO JE:

Za kore;

-400 gr brasna,

-200 gr psenicnog griza,

-150 gr smedjeg secera,

-1 kesica praska za pecivo,

-2 kesice vanilinog secera (ja sam stavila 1 veliku kasiku "vanilla bean dusting sugar") i

-70 gr kokosa.

Za fil;

-1,6 kg kiselih jabuka,

-13o gr smedjeg secera,

- sok jedne limete i

- narendana korica pola limete.

I jos;

180 gr putera ili margarina,

vanilin secer za posipanje kolaca.

POSTUPAK:

- Prvo, pripremite malo dublji kalup velicine 30x20 cm i namazite ga s malo putera sa svih strana.

-Drugo, uzmite dublju posudu i u njoj izmjesajte brasno, griz, secer, prasak za pecivo, vanilin secer i kokos pa to podjelite na tri jednaka djela.

-Trece, ogulite jabuke, narendajte ih, dodajte secer, sok od limete i narendanu koricu pola limete, dobro izmjesajte pa podjelite na dva jednaka djela.

E sada redajte u podmazan kalup,

-Prvo 1/3 suve mjesavine (brasno i ostalo), zatim 1/2 fila od jabuka, pa drugu trecinu suve mjesavine, zatim drugu polovinu fila, onda i trecu trecinu suve mjesavine i na kraju preko toga narendajte puter ili margarin i ostavite da odstoji 1 sat.

Kada je dovljno odstojalo, stavite u rernu i pecite na 18o stepeni dok kolac dobije zlatno zutu boju.

Izvadite, ohladite, pospite sa vanilinim secerom, narezite i uzivajte :-)

xxx

Kolac dobije od suve mjesavine sastojaka tri kore. Jabuke tokom odmaranja kolaca i pecenja puste vodu, malo tu pripomogne i otopljeni puter i eto kolaca sa korama, a niste ih mutili i posebno pekli ili sta ti ja znam...

Meni je ovo fascinantno, ne znam za vas :-)

Ja sam kolac pravila navece, a ujutro sam ga narezala i posluzila. Moja preporuka je da se drzi na sobnoj temperaturi (ukoliko nije puno toplo) jer je nekako socniji i ljepsi nego kada se drzi u frizideru.

xxx

Dok sam se trudila da uslikam kolac (koji je bas nefotogenican, sto jes', jes') moje male "termitske rucice" su mi uletjele u kadar (uvijek se otimamo oko hrane za slikanje ), porusile ono sto sam naredala i zbrisale munjevitom brzinom (zna da slijedi galama :-).

Sve sam ponovo namjestila i mucila se da napravim "iole" normalnu sliku, skljocala i skljocala i eto napravih par, koje su koliko-toliko zadovoljile moje kriterijume.

Dok sam rasklanjala rekvizite i smjestala aparat na "svoje mjesto", kolacic naboden na viljusku (sa druge slike) je nestao :-)

Rafting na Tari

Rijeka Tara nalazi se u podrucju Nacionalnog parka "Durmitor". Njen kanjon je drugi u svijetu (odmah iza kanjona "Kolorado") po velicini.

Po svojoj cistoti i bistrini, blistavosti i tirkizno plavoj boji prozvana je "suzom Evrope".

Nasa odluka da krenemo na rafting donesena je spontano, po principu, hocemo li-hajdemo.

Brzo smo pozvali prijateljevog prijatelja (koji nam je bio vodja puta) i utanacili sve detalje vezane za put. S nijm smo se nasli u obliznjem kafe baru, zatim se ukrcali u kombi i pravac Crna Gora.

Koliko sam bila uzbudjena, toliku sam i tremu imala. Naime, bojim se vode (bez nekog narocitog razloga jer sa istom nikad nisam imala problem), jos to nije obicna voda, vec Tara- divlja i neukrotiva. Doduse, tjesila me je cinjenica da je Avgust i da divlja Tara i nije bas tako divlja u tome periodu godine.

Kada smo stigli na odrediste (tj. mjesto s kojeg cemo zapoceti rafting) sva trema je nestala. Opijena ljepotom prizora, zaboravila sam na brzake, brzo navukla opremu ,uzela veslo, sjela u camac i sa nestrpljenjem cekala da se uhvatimo u kostac sa ovom ljepoticom.

Nismo zurili. Prepustili smo se uzivanju i vodenim strujama. Veslali bismo tek kada je bilo potrebe i kada bismo"naletjeli" na brzake.

Bilo je ocaravajuce i opustajuce a ja sam mislila da ce biti napeto i stresno (bar za mene). Strah je izlapio jer Tara je bila vise pitoma i mirna (nivo vode je bio nizak u tom periodu godine), nego divlja i neukrotiva. I cak sta vise, jedva sam cekala da naletimo na brzake (kako adrenalin proradi, cudo jedno).

Vodja puta nam je rekao da ako hocemo pravu divlju avanturu dodjemo u Maju, jer Tara je tada u "punoj snazi".


Meni je bilo super i ovako. Bez te "pune snage".

Pristajali smo i odmarali se gdje god je obala bila pristupacna. Pilo se pivo, "mezila" cokolada (divna kombinacija), skakalo u rijeku (koja je bas, ali ono bas, hladna) slikalo se i ludovalo.

O ljepoti same rijeke, kanjona i vegetacije okolo, suvisno je pricati. Ne postoje rijeci kojima bi se docarala ovakva ljepota. To treba vidjeti i dozivjeti.

Nase spustanje Tarom trajalo je nekih 4-5 sati (da- da, rekoh da nismo zurili :-)

Onako umorni i iscrpljeni sto od sunca, sto od hladne vode, sto od veslanja, na kraju naseg puta svratismo u odmaraliste na rucak (predhodno smo se najavili, naravno).

Mmmmm, fina topla corbica i teletina ispod saca (koliko sam tada bila gladna i suvu kiflu bih smatrala pravom gozbom).

Najedosmo se, napismo, "potrpasmo" u kombi i nazad za Focu puni utisaka.

I za kraj evo i "moje" ekipe :-)