Rafting na Tari - prica druga

Ko me prati od samog pocetka moga blogovanja zna, ili ce se sjetiti, da sam ga zapocela pricom o raftingu na Tari.

E sada da napomenem da nikada u zivotu nisam bila niti egzibicionista niti avanturista vec njezna, krhka i sanjarska neostvarena umjetnicka dusa, neka se zna. Apsolutni sam antitalenat za bilo kakvu vrstu sporta a na ekstremne varijante nikada nisam ni pomisljala. Uprkos svemu tome, za ljubav svoga muza nadjoh se ja na raftingu iako imam fobiju od vode.

Uostalom , mozete procitati u prvoj prici o Tari moja osjecanja i strahovanja vezana za rafting.

Poucena kakvim-takvim iskustvom vezanim za Taru i rafting, kao i cinjenicom da smo se vise truckali dok smo se vozili uskim makadamskim puticem na putu do kampa, odakle smo zapoceli nasu mala avanturu, nego tokom "spustanja" Tarom... odlucih vec tada, da cu se ponovo vratiti prvom prilikom...

Prilika se ukazala vec naredne godine, ni manje ni vise vec u mjesecu Maju :-)

Kada smo stigli iz Australije padale su kise...danima. Vec nakon sedam dana od naseg slijetanja nadjosmo se u Foci i ista ekipa se sastala i cekala pogodan momenat za rafting u zelji da osjetimo punu snagu neukrotive ljepotice ali... kisa je i dalje neumoljivo padala.

I onda jedan dan uleti nas muski dio ekipe sa vec ugovorenim planom, polaska, raftinga, rostiljanja i svega ostalog. Razumniji, zenski dio ekipe se pobunio.

Moje rijeci su bile: Kako da idemo na rafting??? Da li ste vi normalani? Je li znate kolika je Tara? Svuda oko nas su poplave a vi hocete na rafting! Nema sanse i gotovo!

Ali...

Na kraju mi odosmo na rafting. I znate sta?...Ima nesto magicno u toj muskoj prici :-)

Osjecala sam strah troduplo veci nego tokom prvog susreta sa Tarom a kada smo stigli do Tare moj trodupli strah se ponovo utrostucio. Tara je bila ogromna, duboka, glasna, jaka i stvarno divlja. Od pogleda na nju mi se ledila krv u zilama. Ni sama ne znam kako sam skupila snagu (mislim na psihicku) i usla u camac.

Kada smo se otisnuli od obale osjetila sam da se tresem, sto od hladnoce sto od straha.

Kada smo se priblizili prvom brzaku skamenila sam se a zatim pocela haoticno veslati. I dalje sam se ludacki tresla od straha.

Ubrzo nakon prvog naletismo i na drugi. Strahota :-) molila sam Boga da su ti najveci i najtezi za preci jer pomisao da ima vecih i tezih bi me dovela do ocaja.

Kako su se brzaci smjenjivali tako je moj strah popustao i ja sam bila sve opustenija i spontanija.

Ma valjda sam vidjela da mi to mozemo i umijemo:-) I znate sta? Bili avanturista ili ne, u tim momentima adrenalin skoci do maksimuma :-)

Imali smo ludu, divlju i zanimljivu avanturu na Tari. Nakon prvog brzaka moje su rijeci bile da me Tara vise vidjeti nece ali kad smo zavrsili, na pitanje moga muza bi li opet ponovila ovako nesto odgovorila sam : - "Bez razmisljanja".

Bilo je oblacno i hladno, kisa je rominjala,vodostaj Tare je bio daleko iznad normale i bili smo jedini koji su se taj dan "spustali" niz Taru. Apsolutno nikoga nismo sreli, da je krenuo na rafting, da je na raftingu ili da se sprema za rafting. Pa vi vidite :-)

Rafting se zavrsio dobrom klopom. Na zalost nismo mogli usput rostiljati jer je bilo hladno a mi mokri. Po povratku u kamp smo se presvukli, nalozili vatru i raspalili rostilj... Eh ljepote.

I jedan snimak koji ce vam vizuelno docarati sve drazi ekstremnih sportova, momenat kada se prozimaju strah i uzbudjenje :-)

Poslije ove avanture rekla sam da bih smjela i u "space shuttle".