Total Pageviews

Thursday, December 17, 2009

Rafting na Tari


Rijeka Tara nalazi se u podrucju Nacionalnog parka "Durmitor". Njen kanjon je drugi u svijetu (odmah iza kanjona "Kolorado") po velicini.
Po svojoj cistoti i bistrini, blistavosti i tirkizno plavoj boji prozvana je "suzom Evrope".

Nasa odluka da krenemo na rafting donesena je spontano, po principu, hocemo li-hajdemo.
Brzo smo pozvali prijateljevog prijatelja (koji nam je bio vodja puta) i utanacili sve detalje vezane za put. S nijm smo se nasli u obliznjem kafe baru, zatim se ukrcali u kombi i pravac Crna Gora.
Koliko sam bila uzbudjena, toliku sam i tremu imala. Naime, bojim se vode (bez nekog narocitog razloga jer sa istom nikad nisam imala problem), jos to nije obicna voda, vec Tara- divlja i neukrotiva. Doduse, tjesila me je cinjenica da je Avgust i da divlja Tara i nije bas tako divlja u tome periodu godine.
Kada smo stigli na odrediste (tj. mjesto s kojeg cemo zapoceti rafting) sva trema je nestala. Opijena ljepotom prizora, zaboravila sam na brzake, brzo navukla opremu ,uzela veslo, sjela u camac i sa nestrpljenjem cekala da se uhvatimo u kostac sa ovom ljepoticom.




Nismo zurili. Prepustili smo se uzivanju i vodenim strujama. Veslali bismo tek kada je bilo potrebe i kada bismo"naletjeli" na brzake.
Bilo je ocaravajuce i opustajuce a ja sam mislila da ce biti napeto i stresno (bar za mene). Strah je izlapio jer Tara je bila vise pitoma i mirna (nivo vode je bio nizak u tom periodu godine), nego divlja i neukrotiva. I cak sta vise, jedva sam cekala da naletimo na brzake (kako adrenalin proradi, cudo jedno).
Vodja puta nam je rekao da ako hocemo pravu divlju avanturu dodjemo u Maju, jer Tara je tada u "punoj snazi".


Meni je bilo super i ovako. Bez te "pune snage".
Pristajali smo i odmarali se gdje god je obala bila pristupacna. Pilo se pivo, "mezila" cokolada (divna kombinacija), skakalo u rijeku (koja je bas, ali ono bas, hladna) slikalo se i ludovalo.
O ljepoti same rijeke, kanjona i vegetacije okolo, suvisno je pricati. Ne postoje rijeci kojima bi se docarala ovakva ljepota. To treba vidjeti i dozivjeti.


Nase spustanje Tarom trajalo je nekih 4-5 sati (da- da, rekoh da nismo zurili :-)
Onako umorni i iscrpljeni sto od sunca, sto od hladne vode, sto od veslanja, na kraju naseg puta svratismo u odmaraliste na rucak (predhodno smo se najavili, naravno).
Mmmmm, fina topla corbica i teletina ispod saca (koliko sam tada bila gladna i suvu kiflu bih smatrala pravom gozbom).
Najedosmo se, napismo, "potrpasmo" u kombi i nazad za Focu puni utisaka.

I za kraj evo i "moje" ekipe :-)

5 comments:

  1. Draga moja neopisivo mi je drago videti te u blogerskom svetu... DOBRO NAM DOSLA :)
    Post je caroban, slike predivne i jako bi volela i ja jednog dana da dozivim Taru na ovaj nacin :)

    ReplyDelete
  2. Sanja, jesi to ti:)))) post je predivan, predivne fotke, bas ti zavidim, i dobro nam dosla ovdje:))

    ReplyDelete
  3. Evo i mene, samo da te pozdravim...;)) priroda je predivna, verujem da ste uzivali u svakom trenutku, fotkice su bas prave...punooo lepih pozdrava saljem!;)))

    ReplyDelete
  4. Vidim da ti je odmor bio prelijep!!!drago mi je da si nam se pridruzila i lubi mi dva draga oka sto nas gledaju,kad otvorimo stranicu !!!!!:))

    ReplyDelete
  5. drage moje dame, hvala vam na dobrodoslici :-)
    i meni je drago da cemo se sada druziti i ovdje ;-)

    ReplyDelete