Praznicna idila

Cudno je kako mi vrijeme izmice i klizi kroz prste u ove praznicne dane.

Moja organizacija je ravna nuli vec neko vrijeme a na izmaku ove godine ta nula je sve veca i veca.... Krenem na tristo strana i na kraju ne stignem niti na jednu. A praznici tek pocinju :-)

Jako sam zeljela svakoj od mojih dragih food blogerki, onako pojedinacno napisati cestitku na njihovom blogu ali ne stigoh, vec napisah jednu kolektivnu na mome blogu (sa sve proslogodisnjom slikom jelke od rafaelo kuglica).

Htjedoh i napisati nesto u praznicnom tonu ali...

Htjedoh i postaviti neke nove recepte, ni to ne stigoh.

Ali eto, nadjoh vremena da napravim par fotografija i podjelim ih sa vama u zelji da vam prenesem malo Pertovske praznicne idile u doceku Bozica i Nove godine na +42 (bilo juce).

SRECNA NOVA GODINA!!!

Zelengora

Ovo je bilo putovanje u carobni svijet netaknute prirode.

Na zalost, ne imadosmo dovoljno vremena da se posvetimo detaljnom "istrazivanju" Zelengore. Jedino uspjedosmo organizovati posjetu jezeru Donje Bare. Prosetasmo po okolini i nagledasmo se "tristo cuda".

Ljepota kakve nadaleko nema.

Neki ljudi kazu:

- "Ako nisi posjetio prasumu Perucicu kao da nisi ni bio na Zelengori".

Mi smo propustili i prasumu Perucicu, i vodopad Skakavac, i Orlovacko jezero i jos mnogo toga ali na Zelengori smo ipak bili :-)

Ovo sto smo propustili, nadoknadit cemo neki naredni put, neki naredni dolazak i posjetu Foci.

I to OBAVEZNO.

Nacionalni park "Sutjeska"- Tjentiste

http://sh.wikipedia.org/wiki/Nacionalni_park_Sutjeska

Cudan je bio osjecaj posjetiti ovaj park, spomenik i okolinu. Sve je tako poznato a nikada prije nisam bila. Poznato mi je sa slika mojih roditelja i slika iz udzbenika istorije.

Mislim da je, do prije dvadesetak godina, ovaj spomenik bio nesto sto se podrazumjevalo za obilazak.

Sve je jos uvijek prelijepo i uredno ali sa dozom nekog sivila i oronulosti. I vise se ne mogu vidjeti velike mase ljudi koji stoje tu i odaju pocast palim borcima vec tek po neki putnik, vise prolaznik nego namjernik.

Gore, kod spomenika naidjosmo na grupu od tri mladica, rekose da su iz Zvornika i podijelise neki keks sa nama. Trazili su uputstva kako da stignu do Savinog groba.

I bas dok sam stajala tu i gledala prizore iz udzbenika istorije, osjetih neki ponos...sto sam tu.

I osjetih i neku zalost...

Dok sam razgledala ljepotu koju pruza "Nacionalni park" nisam se mogla otrgnuti od misli o ljudima koji su izgubili zivot bas tu, i kojima ta ljepota, u tome momentu nista nije znacila.

Njima ostade slava, poslijeratna pocast, ovaj spomenik i sve ono sto je izgradjeno tu. U njihovu slavu. I opet osjetih neki ponos, sto nisam dozvolila da neki novi heroji, zrtve i spomenici iz posljednjeg rata, zanemare i umanje vaznost onih starih.

Bijah ponosna sto dodjoh, vidjeh i odah pocast.

Foca i Lovacki dom u Foci

Dok sam studirala na Visoj skoli za Spoljnu trgovinu, asistent koji je vodio vjezbe iz informatike znao je, nama studentima, ponekad pricati o Foci, njegovom rodnom mjestu. Sjecam se kao danas da je bilo kada je rekao : "Foca je centar svijeta. Svi putevi vode u Focu".

Ja sam se nasmijala u sebi i pomislila; "Zar tamo uopste vodi ijedan put a kamoli svi".

Naravno neopravdano. Tada to nisam znala ali sada znam :-)

Zasljepljena nekim drugim vrijednostima i svjetlima velikih gradova tada nisam mogla ni pomisliti da Foca ima svoje vrijednosti i da bih uopste imala zelju otici tamo, ma cak niti svratiti kada bi mi bilo usput.

E sada, da ne mlatim praznu slamu, kako, kada i sta se desavalo i otkud meni prijatelji u Foci, tek dodjoh ja u Focu. I to dodjoh s namjerom a ne usput.

I desi se ono sto nisam ni sanjala ba bi moglo da se desi. Jaaaaaaako mi se svidjelo.

Tek tada sam razbila svoje predrasude prema malim, zabitim mjestima i shvatila da sve, ama bas sve sto postoji na ovome svijetu ima svoju ljepotu i draz.

Oooooh, kako je priroda bila darezdljiva prema Foci. Sta sve tamo mozete vidjeti i kako su vam nekako "na ruku" mnoge stvari:

Tjentiste, Zelengora, Tara, Manastir Ostrog i naravno Sarajevo, pa cak i more.

Sve je nekako blizu i Foca dodje kao neka baza za razgledanje svih ti ljepota.

Ali o tim ljepotama cete citati u nekim drugim postovima :-)

U ovome postu bih se osvrnula na Lovacki dom i posjetu njemu.

Naime nas prijatelj je clan lovackog drustva i on nas je odveo tamo. Dom kao dom, nista specijalno ali ima avoju draz. Nalazi se na vrhu nekog brda i sa njegove terase se vidi jako lijepa panorama Foce.

-Meni je bila i jako interesantna neka mala drvena kucica usred sume koju lovci nazivaju "ceka". Valjda se tu sakriju i cekaju zivotinje koje love :-)

Ispod zgrade Lovackog doma je livada koja mi je posebno probudila paznju i neke divne emocije odnosno uspomenu na djetinjstvo. Livada je bila puna sumskih jagoda.

Eh, kako smo se svi "razletili" da ih beremo i redamo na travke. Pa zaista ne znam kada sam imala priliku vidjeti uzivo sumsku jagodu, ono onako, na livadi.

-Kako sam srecna i razdragana bila, kao malo dijete. Uzivala sam u jagodama. Par travcica sam ostavila za sina. Da pokaze mama... ah ne znam ni sama sta sam mu htjela pokazati.

-Nedaleko od jagoda je ogradjena livada a na livadi divlje svinje. Prosto je nevjerovatno bilo posmatrati ih u tome, pa mislim da mogu reci, prirodnom okruzenju. Ah,... da... svinje nisu pitome niti pripitomnjene. Ne smiju se dirati. He-he, ja sam ih samo posmatrala sa distance :-)

-I eto, da mi je neko par godina ranije reko da cu uzivati u Foci i da cu sa takvim ushicenjem trckarati po okolini jednog sasvim obicnog Lovackog doma, vjerovatno bih se isto onako, kao na pocetku price, samo osmjehnula u sebi i pomislila; "Ha-ha, nema sanse."

Ali eto, sve se mjenja u zivotu. Sada predjem pola svijeta i dodjem u Focu i svaki nas dolazak u Bosnu podrazumjeva Focu kao obaveznu destinaciju a svjetla velegrada zamjenimo...pa nekim sasvim drugacijim okruzenjem, sto zbog dragih prijatelja u Foci sto zbog njene prelijepe okoline.

Puno pozdrava za Ivanu i Marka. Oni su zasluzni sto smo Focu vidjeli onakvom kakva jeste :-)