Total Pageviews

Tuesday, January 12, 2010

Jovin carobni paradaiz



Jovo je moj otac, a ovo je prica o njegovom carobnom paradaizu. Zasto carobnom!!!


Ljetos smo porodicno gostovali kod mojih roditelja (ako se moze reci da se kod roditelja gostuje :-) puna tri mjeseca.
Cim sam stigla, nakon prvobitnog soka i erupcije emocija (nisam tu bila pune dvije godine, no to je vec nega druga prica) "bacila" sam se u razgledanje kuce, dvorista i svega ostalog.
Paznju su mi privukla stabla paradaiza "usred" cvjetnjaka iza kuce.
S nevjericom sam gledala kako "strkljava" stabla bukvalno "strse" medju palmicama, ruzama i kadifama, nasmijala se i pomislila da to moze biti samo djelo moga oca.
Uvijek je patio za seoskim nacinom zivota, bastama, vrtovima, vocnjacima i domacim zivotinjama ali mjesto i prostor na kome se skrasio nikako nisu iz te price.
Nakon paradaiza ugledah tu okolo i jos nekog sitnog povrca, tu i tamo, zasadjenog ali nista nije bilo tako upecatljivo kao taj paradaiz.
Ne skidajuci osmijeh s lica pogledah opet paradaiz pa u mamu a ona samo "kolutnu" ocima i rece :
-"Znas svoga oca!"




Svi smo mi nekako gledali taj paradaiz s podsmjehom, tako "strkljavog" rastom sa sitnim plodovima misleci da od njega nece nista biti.
Kako je vrijeme odmicalo paradaiz je rastao i rastao, ne samo u visinu i sirinu vec su i plodovi poceli da rastu.
Iz dana u dan paradaiz je napredovao takom brzinom da me je podsjetio na carobni pasulj iz dobro poznate price.
E sada, hajde sto smo mi bili u cudu i gledali kako paradaiz napreduje ali poceo je i komsiluk da dolazi da se divi i cudi Jovinom carobnom paradaizu. A on, sav bitan i ponosan, na zacudjene poglede odgovara: -"Samo sam ga zalijevao".
I tako iz dana u dan.
Kada je poceo da zrene svi iz kuce smo navalili da ga beremo i pravimo salate, corbe, supe i na kraju smo poceli da ga jedemo onako, kao jabuke :-)
Bio je tako krupan, ukusan, socan i fin, ma cudo jedno.
I ljudi koji su tu svracali i navracali nisu mu mogli odoliti pa su pitali mogu li ubrati koji.
Uzivali smo u Jovinom carobnom paradaizu sve dok ga je bilo, kako je poceo da prolazi tako smo mi sve vise "oblijetali oko stabala" nadajuci se da ce jos neki sazreti, ali to je bilo to.





I evo me opet u Australiji, proslo je vec tri mjeseca od povratka ovamo, paradaiz nisam ni pogledala. Ne zato sto mi se ogadio ili dosadio vec zato sto ovamo nikada nisam kupila dobar i fin paradaiz. Nikada nisam nasla ni upola ukusan kao Jovin.
Isprobavala sam ja razne sorte, vrste i podvrste ali svi su bili kao plasticni, zilavi i bez ukusa.
Kupujem ga samo kada mi za nesto konkretno treba i kada ga se bas zazelim.

I bas prije par dana, dok smo bili u nabavci voca i povrca naletih na paradaiz, crven, krupan, cvrst, ma izgledao je slican Jovinom. Ja uzeh kesu i podjoh "trpati" kao da nikada nisam vidjela paradaiz, jedva cekajuci da dodjem kuci da ga operem i isprobam.





Kada dodjoh kuci, prvo sam izvadila kesu sa paradaizom. Kesa je bila tako cvrsto uvezana a ja nisam imala strpljenja "boriti" se sa cvorom, tako da sam je poderala u silnoj zelji da sto prije dodjem do tog crvenog ploda. Izvadih jedan, oprah ga, zagrizoh, ali...
Nije to ni slican paradaiz Jovinom. Bar ne po ukusu!

4 comments:

  1. Zanimljiva priča, nikad onaj domaći paradajz zalijevan u svom vrtu i samo s vodom ne može biti isti kao onaj s placa, predivan veliki ali šprican svim mogućim kemikalijama..

    ReplyDelete
  2. predivan post... uzivala sam citajuci ga...

    ReplyDelete
  3. mogu misliti kako si uzivala sa svojima...predivan post, a domace je uvijek domace:)

    ReplyDelete
  4. Ovakav paradajiz nisam vidjela ni jela godinama...ovdje ima za kupiti samo onaj plasticni iz Spanije i onaj kao Bio, koji sem sto je skuplji, izgleda, i ukusa je isto kao i plastikaner iz suncanih laboratorija...

    ReplyDelete